Jasna, od mita do sna. Mitologike i mitopoetike Jasne Opavski, Dejan Đorić, likovni kritičar
tekst za katalog izložbe Jasne Opavski u Puli, 2020
Pojam mitologike je u naslovu teksta o slikarki Jasni Opavski (Beograd, 1974) zato što ona stvara sliku kao produžetak i nadgradnju mitološke priče. Naracija je na likovnom delu uvek potisnuta i tek pretpostavljena, ne odgovara pravoj prirodi slike, likovnost ima svoj jezik i logiku drugačiju od literarne. Neko je primetio da književnici manje poštuju filosofe, jer u svoja ostvarenja unose sličnu misaonu problematiku, ali duboko uvažavaju religiju. Jasna Opavski je mitologičarka jer slikarstvo strukturira slojevima mitološkog i religioznog, slika je ustrojena po principu bajke i magijske priče, višeslojna je i dejstvena, a slojevi likovnog prožimaju se sa logikom mita. Kažemo mitologike i zato što ova umetnica vodi dijalog sa svojim delom i sakralnom dimenzijom, da bi je slika iznenadila i rekla nešto novo i drugačije o njoj samoj. Dijalog sa slikom je Ljuba Popović smatrao ishodištem svog stvaranja, a on je i hrišćanski, jer u Jasninoj mitologiji nalazimo i tragove eshatologije, tragiku i apokaliptičnost. Ona se pita i o svom mestu u poretku slike, šta je slikar a šta naslikano, stalno stvaralački propituje samu sebe i zato su njena dela i filosofska, a ne samo inicijatička. Mitologike njenog plemenitog sveta vode i ka rešavanju jednog drevnog pitanja likovnosti koje ni šira i manje obavezna sadašnja vizuelna umetnost nije rešila, samo se udaljavajući od njega. Umesto da kao ikonopisci i freskopisci žrtveno i anonimno prinese umetnost na dar religioznom, ona je shvata kao svojevrsni vid religioznosti, samo slikarstvo za nju je religija, a ona jedna od prvosveštenica te veroispovesti. Ta magičarka, međutim, nije kako takvih primera ima i u hrišćanstvu, nikakva „divlja duša” (setimo se jurodivih), ona svoju slobodu iskupljuje znanjem i učenošću, pomno proučavajući predmet svog bavljenja, koji se vremenom menja i odlično pišući o umetnosti. Njena mito-logika hrli i ka mitopoetici. Uz svu upitanost, dijalog sa samim sobom (koji je pretpostavka i likovne kritike) pomalo je i vid rascepa, pa ova slikarka svoje (samo)analize kruniše sintezom, amorfnom svetu suprotstavlja nadgradnju kristalnim, a probleme slike shvaćene i kao lične rešava istrajnim radom. Čarobnica i učeni slikar (pictor doctus) Jasna Opavski stvara na razmeđi svetova, potežući mnoge linije razdvajanja ali i smerove i energije isceljenja i sinteze, koji njena dela čine celovitim. Sjajni, ali zaboravljeni slikar Vladimir Vlaja Jovanović, smatrao je da slika treba da bude vitamin za oči i lek za dušu, da bude celovita i isceljujuća, a toga se, čini se, drži i Jasna Opavski, mada njena ikonografija nije nimalo naivna, ona, kako bi rekao Dragoš Kalajić, likovno deluje u smislu otvaranja „trećeg oka” ili utiranja „opasnih intuicija”. Njeni sadžaji duboko su mitopoetički jer je zanima u sveopštoj težnji ka estetici ružnog, šokantnog i visokotehnološkog sada odbačena estetska kategorija ljupkosti. Himere, žene-ptice, mitološki svet stare Grčke, postepeni prelazak ove umetnice na slovensku mitologiju, u znaku su ideje Marije Gimbutas, velikog poznavaoca balkanskog drevnog paganskog nasleđa, o produžetku neolitskih kultova sa tog prostora u starogrčkim, o migraciji božanstava iz Lepenskog Vira, Vinče i Starčeva u starogrčki panteon. Zato se ova beogradska umetnica uputila stazama drevnosti, hodočasteći u prošlost kao idealnu budućnost, ka indoevropskoj mitologiji Velike majke, koju je najbolje istražio Erih Nojman, ispitujući i motiv vode u srpsko-slovenskom paganskom svetu (na koji je prirodno nalegao pravoslavni). Predstava Minotaura kod ove umetnice nije demonska, nenapisanoj istoriji srpskih likovnih očudovištenja ona daje svoj prilog u vidu devojačke blagosti, ne želeći nikoga da povredi, a ponajmanje sebe. Kao da postavlja novo pitanje: Postoje li dobra čudovišta, erotska, džinovska i sićušna, koja su uz čoveka? Zato su njene slike zanimljive deci i odraslima, stručnjacima i laicima, a u tom svetu kentauri imaju svoje prelepe nage jahačice. Snaga mita i poezije, čarobnost magije i svojeglavost u vidu upornosti služe joj u ostvarenju samo jednog cilja: u haj-tek eri mašinskog, robotskog, elektronskog mulja koji vodi ka digitalnoj apokalipsi i virtuelnom kraju ljudskih osećanja a potom i samog čoveka, ponovo uzdići Njeno Veličanstvo Sliku, sa svom njenom čarobnošću, lepotom, mudrošću i osećajnošću a time i čoveka i bogove ili Boga. Metodi ove umetnice su kontrarevolucionarni, duboko utemeljeni u tradiciju a time i magiju i religiju, i stoga realni u nerealnom, utopijskom svetu. Ona smelo poziva na buđenje iz distopijskog i ostvarenje lepšeg sveta, otkrivanja čari prirode, hrane, sna i erotike, a njena začaranost nije drugačija od one zaljubljenih. Slikarstvo Jasne Opavski novo je i sveže na našoj likovnoj sceni, radosno i poletno kao što je to proleće, ono je cvetanje mitova, ali iza njega su duboka iskustva, proživljenost i (s)mislenost. Filip Arijes je pisao o „vekovima detinjstva”, a Jasna (Ja-sna) želi da nas vrati u te rane snove, u zlatno doba...